Razmjena dobrih praksi upravljanja kulturnom baštinom bila je glavni cilj Erasmus+ projekta „Mreža UNESCO-ovih kulturnih prostora“ koji nakon tri godine provođenja završava ovaj mjesec. Nositelj projekta bio je latvijski Kulturni centar Suiti, a projektu se pridružilo još 7 partnera iz 6 zemalja – Estonije, Gruzije, Italije, Portugala, Sjeverne Makedonije i Hrvatske. Gacko pučko otvoreno učilište Otočac kao glavni partner iz Hrvatske te Institut za etnologiju i folkloristiku kao pridruženi partner sudjelovali su na sedam terenskih edukacija, od kojih je jedna organizirana u Hrvatskoj u veljači ove godine.
Fokus je u ovom projektu stavljen na nematerijalnu kulturnu baštinu – vještine, izvedbe, izričaje, znanja i umijeća naslijeđena iz prošlosti – kao najosjetljiviju vrstu baštine čije očuvanje zahtjeva dodatno i kontinuirano ulaganje. Poseban fokus stavljen je na elemente nematerijalne kulturne baštine koji su upisani na UNESCO-ove liste, a tijekom terenskih edukacija predstavljeni su i elementi uvršteni na nacionalne liste zaštićene baštine. Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske trenutno broji 217 elemenata koji su zaštićeni kao nematerijalno kulturno dobro, od čega je 10% ili 21 nematerijalno kulturno dobro iz nacionalnog registra upisano ne UNESCO-ove liste – Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, Listu nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita i Registar dobrih praksi očuvanja nematerijalne kulturne baštine svijeta.
Erasmus+ projekt „Mreža UNESCO-ovih kulturnih prostora“ započeo je u rujnu 2020. godine u okolnostima uvjetovanim pandemijom korona virusa koje su odredile način realizacije projekta, drukčiji od prvotno zamišljenog, zbog čega su sve projektne aktivnosti održavane na daljinu, tj. online. Terenske edukacije, za koje se pokazalo da ne mogu biti zamijenjene aktivnostima na daljinu, započele su ožujku prošle godine, a domaćin prve edukacije bila je Sjeverna Makedonija. Svaka od sedam zemalja partnera u ovom projektu organizirala je četverodnevne terenske edukacije tijekom kojih je sudionicima predstavljala sustave i prakse upravljanja nematerijalnom kulturnom baštinom – na nacionalnoj razini te na praktičnoj razini nositelja i baštinika pojedinih elemenata. Edukacije su nastavljene u Estoniji, na Sardiniji, u Gruziji, Hrvatskoj i Portugalu, a prošli je tjedan u Latviji održana završna edukacija popraćena konferencijom na kojoj je svaka zemlja imala priliku predstaviti svoje baštinske prakse.
Osim razmjene dobrih praksi upravljanja kulturnom baštinom jedan od glavnih ciljeva ovog projekta bio je i istražiti najbolje načine prenošenja znanja zaposlenima u sektoru baštine. Kombiniranim aktivnostima – projektnim sastancima uživo ili na daljinu, terenskim edukacijama, stručnim predavanjima, neposrednom komunikacijom s nositeljima pojedinih baštinskih elemenata, izradom publikacija te kroz stvaranje novih partnerstava i projekata – ovaj projekt donio je sudionicima brojne dobrobiti. Osim upoznavanja s drugim praksama čuvanja nematerijalne kulturne baštine, kako dobrima tako i manje poželjnima, projekt je donio zajedničke i slične zaključke o problemima s kojima se gotovo svi susreću te o metodama pomoću kojih je te probleme moguće uspješno prevladati.
Uvrštavanje pojedinih kulturnih dobara na regionalne, nacionalne i UNESCO-ove liste jedna je od metoda koja pojedinom elementu nematerijalne kulturne baštine može osigurati opstanak. Iako uvrštavanje na ovakve liste neće nužno donijeti i sredstva za financiranje aktivnosti koje ciljaju na promidžbu i očuvanje pojedinog kulturnog dobra, dobra koja se nađu na prioritetnim listama poput ovih mnogo će se lakše naći među financiranima, a njihovim nositeljima često i donijeti dodatnu motivaciju za očuvanje.
Druga metoda uspješnijeg očuvanja nematerijalnih kulturnih dobara je ona koja potiče umrežavanje, suradnju, pružanje podrške i neposrednu razmjenu iskustava popraćenu praktičnim primjerima. Kombinacija dobrog poznavanja teorije i praktičnog rada vrlo je često formula uspjeha u upravljanju resursima, posebice u području čiji su resursi, poput nematerijalne kulturne baštine, podložni mijenama i nestajanju. Susretanje s ljudima iz struke, koji dijele iste probleme i različita rješenja, omogućuje pronalaženje zajedničkih i boljih rješenja te stvara mrežu suradnje i potpore.
Treća metoda koja se istaknula kao blagotvorna tijekom ovog trogodišnjeg projekta više je odlika nego metoda, no prakticiranje te odlike stvara metodologiju koja se u pravilu pokazala ključem uspjeha. Gotovo svi dionici ovog projekta dolaze iz manjih, manje urbanih sredina od kojih je svaka, s više ili manje uspjeha, sačuvala brojne elemente svoje jedinstvene baštine. Uz kulturnu baštinu vežu se manje ili više uspješni projekti koji odjeke imaju ne samo u kulturnom, već i u drugim sektorima, a provođenje projektnih aktivnosti nešto je, posebice ako se u tom procesu uvode inovacije, što se vrlo često susreće s brojnim otporima i nerazumijevanjima, počevši od onih iz lokalne zajednice. Ustrajnost u provođenju pametno i stručno osmišljenih strategija upravljanja lokalnom baštinom – prirodnom ili kulturnom, materijalnom ili nematerijalnom – u suradnji sa svim dionicima iz lokalne zajednice te uz podršku struke poruka je koja proizišla iz svih uspješnih primjera bavljenja baštinom koji su prezentirani tijekom posljednje tri godine trajanja projekta.
Iako projekt završava, o dobrim praksama i raznovrsnim načinima upravljanja nematerijalnom kulturnom baštinom nastavit će se govoriti i sljedećih godina, kroz edukativne aktivnosti koje organizira Gacko pučko otvoreno učilište Otočac te kroz konferenciju „Nematerijalna baština kao potencijal razvoja“.
